petak, 19 aprila, 2024
Oslobađanje

Šta je FLOSS?

Autor: Dejan Maglov

Već godinu dana pričamo o FLOSS-u u ovom časopisu i krajnje je vreme da detaljno objasnimo šta je zapravo to. Ovaj časopis bi zapravo trebalo da se zove LiBRE! Časopis o FLOSS-u jer je to pravilnije nego časopis o slobodnom softveru, obzirom na teme koje se obrađuju u časopisu. Sada ćemo Vam objasniti i zašto.

FLOSS je prošireni akronim (originalni je FOSS) od engl. Free/Libre and Open Source Software u prevodu Slobodni/besplatni i softver otvorenog kôda. Sam akronim objedinjuje dve filozofije (pokreta) i Free Software i Open Source. Obe ove filozofije podrazumevaju pravo korisnika na korišćenje, proučavanje, izmenu, razmenu softvera uz podrazumevan otvoreni kôd. Obe filozofije vide korist ovakvog pristupa slobodi softvera koji dovodi do kontinuiranog razvoja softvera u korist ne samo korisnika nego i zainteresovanih kompanija. Free Software prilikom tumačenja slobode akcenat stavlja na fundamentalnu slobodu korisnika softvera. Sa druge strane, Open Source slobodu softvera posmatra kao odličan model unapređenja softvera kroz rad zajednica u korist svima. Pri tome Open Source pokret nije toliko ograničen u odnosu na mogućnost zarade na slobodnom softveru. FOSS odnosno FLOSS je termin koji miri ove dve filozofije tako što uzima njihove dodirne tačke.

Istorijat

Da bi mogli da bolje objasnimo filozofiju FLOSS-a moramo se vratiti malo u prošlost. 50-tih, 60-tih i 70-tih godina prošlog veka računari su bili privilegija samo velikih firmi, Univerziteta i Instituta. Po svojim gabaritima i ceni nisu bili dostupni širokim narodnim masama. Softver je tada bio vezan za hardver, tako da se prodavao kao njegov sastavni deo. Samo unapređenje softvera su slobodno vršili sami korisnici hardvera a razmena nije bila u tolikom obimu da bi ugrozila interese vlasnika softvera koji je ujedno proizvođač hardvera štaviše, ovo unapređenje softvera je podizalo upotrebnu vrednost hardvera. Krajem 70-tih i početkom 80-tih godina, sa prelaskom na integralna kola, dimenzije računara su drastično smanjene. Od računara veličine dvokrilnog ormana počela je masovna proizvodnja mikroračunara veličine malo deblje današnje tastature. U početku, upotrebna vrednost mikroračunara je bila na nivou napredne igračke. Ova generacija računara je imala integrisani softver koji se prodavao sa hardverom. Svaki proizvođač hardvera je razvijao svoj softver i prodavao uz hardver. Jedina promena je bila u tome da sada računari ulaze u svaki dom i postaju masovna pojava.

Početkom 80-tih pojavili su se i prvi PC (personalni odnosno lični) računari. Najpopularniji među njima su bili IBM PC i Apple Macintosh. Njihovi naslednici su u upotrebi i dan danas.

Tržište je vrlo brzo prepoznalo upotrebljivost PC računara. Naročito IBM-ov modularni koncept izgradnje PC računara postaje model za dalje unapređenje te arhitekture. Po prvi put je to dovelo do razdvajanja hardvera od softvera. Softver se više ne prodaje kao sastavni deo hardvera. Ova promena je dala priliku da softverske kompanije zaštite svoja intelektualna prava na distribuiranje i upotrebu svog softvera. Ovu želju softverskih kompanija verifikuje i američki zakon o zaštiti autorskih prava (Copyright low) koji 1980 proširuje svoje delovanje i na softver. Među prvim softverskim gigantima je i Microsoft čiji je prvi operativni sistem MS-DOS za IBM PC kompatibilne računare, postigao pun uspeh i prigrabio monopolsku poziciju u tom segmentu tržišta. Tehnologija programiranja, prelaskom sa interpretera na kompajlere (veća brzina izvršavanja kôda), omogućila je da softver počne da se distribuira kompajliran u binarnim paketima što dodatno onemogućava korisnicima da proučavaju i modifikuju softver a zakon zabranjuje redistribuiranje pa čak i deljenje. Ovakav softver danas zovemo neslobodnim softverom zatvorenog kôda.

1983. Ričard Stolman (Richard Stallman), dugogodišnji član hakerske zajednice u MIT laboratoriji za veštačku inteligenciju i računarske nauke, najavljuje GNU projekat (GNU’s not UnixGNU nije UNIX). Svojim manifestom poziva istomišljenike da mu pomognu u projektu i objašnjava principe slobode softvera. Kao razlog za pokretanje ovog projekta navodi da njega frustriraju efekti promena u kulturi računarske industrije i njenih korisnika. Rad na razvoju GNU operativnog sistema, Ričard Stolman počinje u januaru 1984. a osniva i Free Software Foundation (FSF) u oktobru 1985. godine. On je tvorac definicije slobodnog softvera i stvara Copyleft koncept koji je dizajniran tako da obezbedi softversku slobodu za sve. On voli da kaže da slobodan softver treba shvatiti kao slobodu govora a ne kao besplatno pivo („think of free as in free speech, not as in free beer“). U suštini ove njegove rečenice je pojašnjenje engleske reči „free“ koja može da znači i sloboda i besplatno i znači da je prava sloboda samo ako daje mogućnost svakome da menja, prilagođava svojim potrebama i stvara novu upotrebnu vrednost koju deli drugima a ne samo kao mogućnost besplatnog nekritičkog konzumiranja. GNU OS je kompatabilan sa Unix-om ali to je sasvim drugačiji sistem koji se ne oslanja na Unix, jer nije slobodan (AT&T je dobio dozvolu za komercijalnu prodaju Unix-a 1982. godine).

Prvi GNU OS je imao problem nedostatka pravog slobodnog kernel-a koji je morao brzo da reši. Rešenje je došlo iz Finske. Na Univerzitetu u Helsinkiju, tadašnji student Linus Torvalds (Linus Torvalds) iz hobija je razvio kernel koji je bio sličan UNIX-ovom. Svoj rad je objavio u aprilu 1991. sa namerom da proveri upotrebnu vrednost svog rada. Ovaj novi kernel je nazvao po iskrivljenom izgovoru svoga imena, Linux. Prvih par verzija Linuxkernel-a, Linus je objavio pod licencom koju je sam definisao a koja je zabranjivala izmene i bilo kakvu komercijalnu upotrebu. U februaru 1992. godine verziju 0.12 Linuxkernel-a licencira sa GNU General Public License (GPL). Ovo će dati mogućnost da dođe do integracije Linuxkernel-a u GNU projekat gde će zameniti još nezavršeni GNU Hurd kernel. Ovako formiran operativni sistem danas nazivamo punim imenom GNU/Linux operativnim sistemom.

Ono što je još zanimljivo pomenuti jeste dalji razvoj Linux kernel-a. Već u martu 1992. sa izlaskom Linux kernel-a 0.95, prilagođen je i X window system, što OS sa ovakvim kernel-om svrstava u moderne operativne sisteme sa grafičkim okruženjem. U martu 1994. objavljena je verzija 1.0.0 sa 176.250 linija kôda a današnji, još uvek aktuelni, Linux kernel 3.2 ima 14.998.651 linija kôda.

Spajanje GNU projekta i Linux kernel-a zaokružilo je priču stvaranja jednog novog slobodnog operativnog sistema i zajednica je mogla da krene u distribuciju GNU/Linux-a. Među prvim takvim projektima je bio SLS (Softlanding Linux System) koji je osim Linuxkernel-a donosio i pregršt bazičnih uslužnih programa, TCP/IP, X window system… Prva verzija SLS-a je objavljena krajem 1992. godine. Iako se može smatrati prvom popularnom distribucijom GNU/Linux-a ovaj operativni sistem je bio prepun grešaka što je frustriralo korisnike između ostalih i Jana Murdoka (Ian Murdock) koji je posle napustio razvoj SLS-a i osnovao Debian projekt. Istrajavanjem na ispravljanju svih grešaka u SLS-u, nastaje Slackware Linux distribucija. Prva verzija Slackware Linux distribucije objavljena je 17. jula 1993. i dan danas je jedna od popularnih GNU/Linux distribucija. Objavljivanjem Slackware Linux-a, nešto kasnije, SLS je ugašen.

Debian projekat o kojem smo već pisali u nultom broju LiBRE! časopisa je ostao upamćen kao prva nekomercijalna GNU/Linux distribucija koja se pravi iz posebnih paketa programa. Ovo će kasnije postati standard kod svih GNU/Linux distribucija. Debian Linux od prvog dana odlikuju APT upravnik paketa, internet skladišta sa velikim brojem paketa (programa), striktna politika u pogledu kvaliteta i licence programa, promovisanje visoko kvalitetnih izdanja, laka nadogradnja između izdanja, automatska instalacija i uklanjanje paketa (programa). Zbog ovakvih karakteristika, Debian je postao najpopularnija GNU/Linux distribucija iz koje je izvučen najveći broj derivata u svetu GNU/Linux-a.

Prve distribucije GNU/Linux-a kao što je SLS su dokazale potencijalno veliku upotrebnu vrednost slobodnog softvera uprkos brojnim greškama. Možda su upravo te greške doprinele da se distribucija GNU/Linux-a razgrana u tri različita smera koji i danas čine okosnicu distribucije GNU/Linux-a.

Jedan smer je bio ispravljanje svih grešaka i nastavak istim pravcem sa stalnim unapređenjem (Slackware smer). Drugi smer je početi još jednom iz početka, napisati manifest, okupiti zajednicu i razvijati distribuciju na solidnim osnovama slobodnog softvera (Debian smer). Treći smer je i najkontroverzniji. Potencijalno velika upotrebna vrednost je iskušenje za softverske kompanije koje vide mogućnost zarade kroz distribuciju slobodnog softvera. Kompanija Red Hat je uvidela mogućnost da napravi svoju distribuciju i da distribuiranje, održavanje i podršku za tu distribuciju naplaćuje. Programi i kernel su i dalje pod GPL licencom i sama distribucija ima otvoreni kôd ali se i taj kôd naplaćuje. Ovakav pristup distribuciji slobodnog softvera je u koliziji sa principima slobodnog softvera. Srećom Red Hat-ov put distribucije GNU/Linux nije bio ćorsokak jer Red Hat nije hermetički zatvorio svoj način distribucije. Iz RHL-a su potekli brojni vrlo uspešni derivati koji su sledili put slobodnog softvera kao što je: Conectiva (brazilska distribucija GNU/Linux-a), Mandrake Linux (kasnije se pripaja Conectiva-u i preimenuje se u Mandriva Linux), CentOS i druge. Sam Red Hat kao softverska firma finansijski i na sve druge načine podržava slobodni Fedora projekat.

 

 

 

 

 

RHL i još neki projekti koji su zasnovani na slobodnom softveru ali koji su uključivali i neslobodni softver (najpoznatiji Netscape) i koji, u svom radu, nisu bili u potpunosti na liniji ideje o slobodnom softveru, bili su u nekoj vrsti sukoba sa Free Software Foundation. Tačnije rečeno, nisu mogli da budu prihvaćeni kao projekti slobodnog softvera bez obzira na zasluge koje su imali na popularizaciji slobodnog softvera a sve zbog toga što ti projekti ne uvažavaju sve fundamentalne slobode korisnika.

Copyleft licenca je striktna i podrazumeva punu slobodu korisnika. Ova licenca ne zabranjuje komercijalizaciju ali samo ako to ni na jedan način ne ugrožava slobodu korisnika. Ovo će dovesti do podele unutar zajednice okupljene oko softvera sa otvorenim izvornim kôdom. Brus Perens (Bruce Perens) i Erik S. Rejmond (Eric S. Raymond) 1998. osnivaju Open Source Initiative. Ovo je pokušaj objedinjavanja svih snaga okupljenih oko softvera otvorenog kôda. U osnovi ideje Open Source-a je sloboda softvera a ne korisnika. Ovakva formula objedinjuje i komercijalne i nekomercijalne projekte i obezbeđuje brži razvoj softvera otvorenog kôda što kao krajnji rezultat donosi benefit i korisnicima. Open Source ne zabranjuje ograničavanje slobode korisnicima, ako to dovodi do razvitka samog projekta otvorenog izvornog kôda. Kako je softver slobodan, ako postoji potreba sledeći projekat može na sličnim osnovama da bude opet potpuno slobodan. Ovo je formula po kojoj funkcionišu paralelno RHL i Fedora projekat a oba projekta su priznati kao projekti otvorenog izvornog kôda.

Open Source projekat je kritikovan od strane Free Software Foundation u članku „Zašto je „slobodni softver“ bolji od „otvorenog izvornog kôda“.

Jasno je da su ove ideje nepomirljive. Sa gledišta korisničke strane bitno je da li je softver otvorenog kôda ili nije i da li je komercijalni ili nije. Iz tog razloga su uvedeni izrazi koji jasno razgraničavaju šta je šta. FOSS je slobodni softver otvorenog kôda, FLOSS je besplatni slobodni softver otvorenog kôda i na kraju COSS je komercijalni softver otvorenog kôda.

Za kraj