petak, 19 aprila, 2024
Puls slobode

Ugovor Republike Srbije sa Majkrosoftom (7. deo)

Autor: Dejan Maglov

FLOSS u preduzećima

Do sada u ovom serijalu smo analizirali stanje primene FLOSS-a u Srbiji i preporučili smo šta bi trebalo uraditi da bi FLOSS imao značajnije mesto u korist svih. Smatramo da su naši predlozi dobri i da su realno ispunjivi ako bi se stekli određeni uslovi. Uslovi za ostvarivanje naših preporuka jesu politička volja, bolje informisanje, veći uticaj, bolja organizovanost i veća aktivnost FLOSS zajednica Srbije. Apeli nisu dovoljni za popularizaciju FLOSS-a. Svet pokreću interesi i to uglavnom ekonomski.

Kako to izgleda u svetu vlasničkog softvera?

Interes vlasnika softvera jeste da napravi dobar softver i da ga reklamiraju kao najboljeg za predviđenu funkciju. Cilj kompanija koje stoje iza vlasničkog softvera, jeste da zauzmu monopolistički položaj kako bi mogli svoj proizvod da iznajmljuju, a ne da ga prodaju. S tim ciljem prave se karteli kompanija koji na bazi međusobnog dogovora obezbeđuju sebi monopolsko mesto na tržištu. Postoji dogovor kompanija vlasničkog softvera kao i kompanija koji proizvode hardver o zajedničkom nastupanju na tržištu. Kompanije koje zajedno nastupaju, međusobno ne konkurišu jedna drugoj. Korisnik je tako prinuđen da, ukoliko želi da koristi određeni proizvod, kupi ili iznajmi proizvode još pet-šest kompanija koje su spregnute u tom lancu. Kartelsko povezivanje je ilegalno u zapadnom kapitalizmu, ali je teško je dokazati da je ovo sprezanje namerno. Praćenje dešavanja u IT industriji jasno navodi na sumnju da kartel postoji.

Sledeći u nizu interesa jesu dileri. Njihovo zaduženje je da kontrolisano distribuiraju hardver i softver na određenoj teritoriji. Oni se trude da klijentima uvek, kada je to moguće, ponude paket hardvera i vlasničkog softvera. Njihov interes je da prodaju što više ovih proizvoda i da uzmu što veću maržu. I oni, takođe, imaju interes da iznajmljuju vlasnički softver umesto da ga trajno prodaju.

Krajnji korisnik je poslednji u tom nizu interesa koji plaća sve. Ovde moramo da stanemo i razdvojimo pravna od fizičkih lica. I jedni i drugi imaju interes da koriste računare kako bi povećali svoju produktivnost i olakšali sebi rad.

Razlika između pravnih i fizičkih lica je u tome što fizička lica niko ne proverava šta dalje rade sa svojim hardverom i softverom dok se ne pojave na tržištu sa nekim proizvodom koji je produkt tog hardvera i softvera. Ovo znači da fizička lica mogu nekažnjeno da koriste piratske kopije softvera dok ih koriste u lične svrhe ili da koriste legalni vlasnički softver i nakon isteka perioda iznajmljivanja. Fizičkim licima se nude i jeftinije licence po principu „ako prođe, prošlo je” (APP). Kompanijama je jasno da je insistiranje da fizička lica poštuju licencu kontraproduktivno. Za njih je bolje da fizička lica koriste piratsku kopiju njihovog proizvoda, nego da ga uopšte ne koriste. Iako na pirateriji gube veliki prihod, na ovaj način se stvara zavisnost od njihovih proizvoda tako da na strani pravnih lica imaju veću zastupljenost i veliki procenat naplate.

Pravna lica nemaju izbor ukoliko koriste vlasnički softver. Oni moraju da budu legalni jer ih na to teraju državni organi koji su poslednja ključna karika u lancu interesa. Ne samo da pravna lica moraju da plate sve licence, nego su čak te licence skuplje za njih u odnosu na fizička lica. Koji su onda interesi pravnih lica da koriste vlasničke softvere? Tu postoje objektivni i subjektivni razlozi ali i razlozi koji su plod zabluda i loše informisanosti.

Objektivni razlozi za korišćenje vlasničkog softvera su:

  • Nepostojanje FLOSS alternativa za specifični softver potreban za obavljanje delatnosti.
  • Ne postoje FLOSS upravljački programi (eng. drivers) za specifični hardver potreban za obavljanje delatnosti.
  • Potreba za komunikacijom sa saradnicima, klijentima, bankom i državnim organima koji koriste vlasnički softver i formate koji su vezani samo za vlasnički softver.

Subjektivni razlozi su:

  • Stvorena navika da se koristi isključivo vlasnički softver.
  • Nepoznavanje FLOSS-a i njegovih mogućnosti odbija eksperimentisanje u uslovima poslovnog ambijenta gde je vreme jednako novac.
  • Nedovoljna ponuda obučenih radnika koja bi radila na FLOSS rešenjima.

FLOSS još uvek prate gomile zabluda koje odbijaju korisnike:

  • FLOSS je pretežak za korišćenje i održavanje.
  • Prelazak na FLOSS rešenja smanjuje produktivnost.
  • FLOSS nije bezbedan jer iza njega ne stoji firma koja ga održava.
  • Model razvoja FLOSS-a ne pruža nikakve garancije da će određeni proizvod nastaviti da se razvija.

Ovakvo stanje „cementira” država svojom pravnom regulativom, svojim informacionim sistemom i inspekcijskim nadzorom. Jedini interes države jeste da obezbedi sebi porez od prodaje vlasničkog softvera i profita koji se na taj način ostvaruje. Ovde se krije privid da država zarađuje na vlasničkom softveru. Sve dok Srbija koristi vlasnički softver stranih kompanija, država i njen budžet neće biti na dobitku nego na čistom gubitku. Svi ti prihodi koji se ostvaruju na osnovu naplate poreza na vlasnički softver, ne podmiruju troškove licenci vlasničkog softvera za računare u državnim organima ni troškove inspekcijskog nadzora.

Analiza interesnog lanca vlasničkog softvera

Analizom interesnog lanca vlasničkog softvera može se zaključiti da stvarni ekonomski interes za korišćenje vlasničkog softvera imaju samo kompanije koje su vlasnici tog softvera i njihovi dileri. Krajnji korisnici imaju delimični interes jer obavljaju uspešno svoju delatnost, ali svoj profit umanjuju plaćanjem iznajmljivanja „alata” za rad.

U uslovima kada kompanije vlasničkog softvera nisu na teritoriji države korisnika tih softvera, država može samo da gubi jer ne uzima porez na ukupnu dobit te kompanije. Porez od distribucije nije dovoljan, jer on samo smanjuje gubitke u budžetu. U ovom lancu interesa nešto nije u redu. Kako je moguće da ovaj interesni lanac opstaje, a da je jedna karika (država) na gubitku, a druga (krajnji korisnik), vrlo važna, duplo plaća (kroz direktno plaćanje licenci i posredno kao budžetski obveznik) i time značajno umanjuje svoj profit?

Lanac interesa za korišćenje FLOSS-a

Mi, kao bivša socijalistička država, potpuno smo se pogubili u tranziciji. Malo smo pozaboravljali definicije društvenih uređenja. Jureći za boljim životom, izgubili smo i ono što smo imali. Sredstva za rad su iz ruku radnika uz njihovo prećutno odobrenje prešla u ruke države da bi ih i država za male pare predala u ruke kapitaliste (vlasnika preduzeća). Definicija kapitalizma glasi da je to takav tip društvenog uređenja u kojem je kapitalista vlasnik sredstava za proizvodnju i da na osnovu tog vlasništva ostvaruje pravo na dobit. Sad dolazimo do apsurda. Modernizacijom sredstava za proizvodnju naši kapitalisti su uveli kompjutere u sve segmente poslovanja. Kompjuteri pak, koriste vlasnički softver koji su po zakonu o intelektualnoj svojini uvek u vlasništvu vlasnika softvera, prema tome, naš kapitalista nije u potpunosti vlasnik sredstava za proizvodnju i zato svoju dobit mora da deli sa pravim vlasnikom.

Ako naš kapitalista želi da zadrži svu dobit od svog posla, mora da povrati vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Trebalo bi da to bude jedan od osnovnih interesa za korišćenje FLOSS-a u poslovne svrhe. Nekad zbog specifičnosti posla i okruženja nije moguće koristiti FLOSS rešenja, ali u principu u interesu vlasnika jeste da koristi, kad god je to moguće, softver koji je pod javnom licencom i omogućava mu da povrati vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Iznajmljivanje sredstava za proizvodnju (vlasničkog softvera) bi trebalo da znači da je održavanje istih odgovornost pravog vlasnika (vlasnika softvera). Međutim, u praksi to nije baš tako. Enterprise održavanje vlasničkog softvera se dodatno naplaćuje, a licence pokrivaju samo pravo na korišćenje tj. čisti namet na vlasničko pravo.

Održavanje FLOSS rešenja je odgovornost korisnika. Postoje gomile besplatne dokumentacije o načinu održavanja FLOSS rešenja tako da korisnik može sam da ga održava, ali isto tako može i da pita za savet FLOSS zajednicu koja uglavnom brzo reaguje i može da reši većinu bitnih problema. U interesu FLOSS zajednica je da se popularizuje upotreba FLOSS-a u poslovne svrhe. FLOSS zajednice su fleksibilne i verujemo da bi brzo mogle da reaguju na izmene klime (veći interes za održavanje poslovnih sistema) i da obezbede legalnu enterprise podršku.

Srpske FLOSS zajednice već pokazuju znanje i umeće u razvijanju srpske Linux distribucije i u slučaju povećanog interesovanja barem jedna može da bude ponuđena sa enterprise podrškom.

Programeri bi mogli da se ne slože sa nama i da kažu da im koncepcija vlasničkog softvera više odgovara. Mi mislimo da nisu u pravu i da će prelaskom na FLOSS imati više posla. Koncept komercijalnog OSS-a pa čak i vlasničkog softvera koji može da se portuje na OS otvorenog kôda, neće im smanjiti prihode, imaće manju konkurenciju velikih firmi koje proizvode softver, radiće za poznatog naručioca. Koncept vlasničkog softvera nije izmišljen za malog programera, nego da zaštiti interese velikih kompanija. Velike kompanije nemaju problem da za male pare otkupe dobru ideju od malog programera, ili mu je čak ukradu, ukoliko ideju nije adekvatno zaštitio. Copyright nije prilagođen malom programeru, previše je skup i komplikovan za njega. Treći interes programera da pređu na OSS, jeste taj da alat za programera aplikacija za vlasnički softver je takođe vlasnički softver pa prema tome i tu mali programer gubi deo svoje dobiti.

Masovnije prihvatanje FLOSS-a, naročito u poslovnom okruženju, otvara mogućnost daljeg razvoja IT industrije koji je ovog puta baziran na OSS-u. Svi školovani programeri ne mogu da se zaposle u velikim firmama vlasničkog softvera. Ovim se otvara prostor za manje softverske firme koje će razvijati OSS rešenje ili nuditi usluge vezane za OSS. Država koja je bila gubitnik u lancu interesa oko vlasničkog softvera, delimičnim prelaskom firmi na FLOSS će izgubiti nešto prihoda od poreza na promet vlasničkog softvera. To može da nadoknadi iz poreza na dobit novih OSS firmi. Sa druge strane, država takođe mora da barem delimično pređe na FLOSS. To rade zemlje Evropske unije pa prema tome to je budućnost i srpske administracije. Ove tri godine, koliko važe licence za Microsoft-ove proizvode po ugovoru koji je i povod za ovaj serijal, treba iskoristiti za početak promene kursa i preusmeravanje administracije na FLOSS. Na ruku FLOSS-a bi trebalo da ide i činjenica da Microsoft više ne pruža podršku za Windows XP. Naš predlog je da se prelazak na FLOSS upravo pokrene prelaskom tih računara na neku laganiju verziju Linux-a i proveri koliko takvo rešenje može da zadovolji potrebe korisnika tih računara. Ispravni računari svakako nisu za reciklažu. U najgorem slučaju, mogu biti donirani nekoj školi koja nema računare. Mi verujemo da će nastavnici znati šta će sa njima.

Interes odgovorne države jeste da ima balansirani odnos između prikupljenog poreza na promet vlasničkog softvera i troškova licenci za vlasnički softver u svojoj administraciji. Zatim da svojim delovanjem ne nameće nepotrebni trošak firmama u vidu obaveze da koriste vlasnički softver da bi komunicirale sa državom. Na kraju, ali možda i najvažnije, da svojim delovanjem omogući nesmetani razvoj svih grana IT industrije pa i one bazirane na OSS-u.

Za kraj

Ovaj nastavak serijala „Ugovor Republike Srbije sa Microsoft-om” je prirodno došao do teme korišćenja FLOSS-a u poslovnom okruženju, ali se to odlično uklapa u novi koncept LiBRE! časopisa koji ima plan da se više obraća poslovnim korisnicima. Ovog puta smo akcenat stavili na ekonomske interese korišćenja OSS-a (komercijalnog i besplatnog softvera otvorenog kôda). Pored ekonomskog interesa, tu postoji interes zaštite privatnosti, interes veće kontrole sistema, sigurnosti, nezavisnosti od vendora (vlasnika softvera), razvoja iz sopstvenih resursa i drugi.

O ovim i drugim interesima neće biti reči unutar ovog serijala, ali će biti u ostalim člancima ovog časopisa. U ovom serijalu je ostala još jedna važna tema – FLOSS zajednice, analiza stanja i preporuke.

Prethodni deo | Nastavak