utorak, 23 aprila, 2024
Oslobađanje

Postinstalacioni kriterijumi za odabir idealne distribucije

U potrazi za idealnom distribucijom (4. deo)

Autor: Dejan Maglov

Potraga za idealnom distribucijom je večiti proces jer je ideal nedostižni cilj. Pa ipak, u jednom trenutku ćemo hteti da stanemo sa potragom kad ispunimo većinu svojih prohteva i očekivanja od operativnog sistema. Pretpostavimo da ćete tada hteti da ta vaša idealna distribucija GNU/Linux-a traje što duže.

U poslovnim okruženjima idealno bi bilo da je vek trajanja softvera (operativnog sistema i aplikacija) jednak veku trajanja hardvera. U takvom okruženju, vreme potrošeno za održavanje sistema je izgubljeno vreme. Od računara se očekuje da produktivno radi godinama.

U kućnim uslovima računari nisu isključivo produktivne mašine. Povremene promene i podešavanja po sistemu nisu toliko neželjene situacije. Dok su te akcije željene i planirane, sve je u redu. Neželjena situacija je kad smo naterani da se više bavimo sistemom (mi služimo računaru), nego što nam računar pomaže u našem radu (računar služi nama).

Kriterijum izbora prema životnom veku distribucije

Možemo pouzdano da tvrdimo da nijedna danas poznata GNU/Linux distribucija po instalaciji neće u potpunosti zadovoljiti iole zahtevnijeg korisnika, uprkos tome što pored samog operativnog sistema, GNU/Linux nudi i standardni paket predinstaliranog GNU aplikativnog softvera koji pokriva sve opšte zahteve korisnika. Za zadovoljenje posebnih zahteva korisnik će morati da se potrudi sam. Takođe, prilagođavanje sučelja je u rukama korisnika. Lako je pretpostaviti da ne postoje dva korisnika kojima u potpunosti odgovaraju ista podešavanja sučelja i zbog toga svako prilagođava sučelje po svom ukusu i svojim potrebama. Tu su i podešavanja za više korisnika na istom računaru, ako za to ima potrebe, zatim povezivanje na mrežu, internet i tako dalje. Kada završite sa uređivanjem sistema, onda počinje prilagođavanje i uređivanje svake GNU aplikacije ponaosob.

U GNU/Linux-u postoji mnogo detalja koji se mogu prilagoditi. Retki su pojedinci koji mogu sve da podese u nekoliko sati, koliko to objektivno traje. Obično je to proces koji može da potraje godinu dana, a možda čak i duže. Nekad su razlozi za to neznanje da se nešto, što je vama važno, može prilagoditi, pa to radimo kad do tih saznanja dođemo, ili posle dužeg vremena pokrenemo novu funkciju koju do tada nismo koristili, a onda i ona traži svoja nova podešavanja i prilagođavanja.

Jednog dana možete reći da ste blizu idealnog. Uspeli ste da uglancate operativni sistem, povezali ste se na sve društvene mreže, internet pregledač vam je pun bookmark-ova, mail klijent vam je povezan sa svim vašim mnogobrojnim mail adresama, povezani ste na više cloud servisa, napokon ste instalirali sve igrice koje su vam zanimljive, dani su vam bili potrebni da kategorišete i sredite kolekciju muzike, fotografija ili video snimaka, pokrenuli ste čak i programe za Windows koristeći Wine. Šta može da vam pokvari raspoloženje i da vas uspaniči? Najgora noćna mora u tom slučaju jeste vest da je vaša verzija GNU/Linux-a došla do kraja svog životnog veka.

Šta to znači? To znači da postoji novija verzija vašeg operativnog sistema i da su programeri koji rade na vašoj distribuciji, odlučili da više ne održavaju vašu staru verziju. To praktično znači da vaša verzija GNU/Linux-a ostaje bez riznica, pa prema tome nema više unapređivanja ni operativnog sistema ni aplikativnog softvera, takođe korisnik više ne može da instalira nove programe iz zvaničnih riznica, a instalacija iz nezvaničnih riznica je rizična iz mnogo razloga.

Ponekad i obično redovno unapređenje (eng. update) može da pođe po zlu i upropasti određena podešavanja. Nadogradnja na novu verziju (eng. upgrade) je još rizičnija jer je sveobuhvatna, a i sami programi su doživeli veće promene. Vrlo često stara podešavanja delom više nisu kompatibilna sa novijim softverom, pa se moraju raditi ponovo ispočetka.

Zato pri biranju idealne distribucije možda ne bi bilo loše voditi računa i o životnom veku verzije distribucije i birati verzije sa dugim životnim vekom. Životni vek verzija GNU/Linux distribucija nije poslovna tajna i unapred su određeni termini objave, kao i kraja životnog veka pojedinih verzija. Osim toga, sve je više rolling distribucija koje nemaju ograničenje životnog veka.

Kriterijum izbora prema stabilnosti softvera

Ovo je zapravo nastavak priče o životnom veku distribucije iz ugla OSS-a (eng. open-source software).

OSS se razvija potpuno nezavisno od operativnog sistema, pa čak nezavisno i od svojih međuzavisnosti (npr. menadžera prozora i GUI-ja). U takvoj dinamičkoj sredini, kreatori GNU/Linux sistema su suočeni sa situacijom da kreiraju celinu od kockica koje se stalno menjaju i moraju da se trude da ta celina, uprkos stalnoj promeni, bude stabilna.

U ovu svrhu je razvijen model pakovanja GNU/Linux distribucija zamrzavanjem trenutno dostupnih verzija svih potrebnih softvera u zasebne riznice distribucije. Nakon sklapanja u celinu i testiranja, objavljuje se vremenski ograničena stabilna verzija distribucije. Za sklapanje i testiranje distribucije je potrebno barem šest meseci, prema tome u trenutku objavljivanja nove stabilne verzije distribucije, ona već ima zastareli softver (star šest meseci).

OSS se objavljuje u ranim fazama razvoja (alpha, beta i RC) da bi zainteresovani korisnici mogli da ga testiraju, dopunjavaju i popravljaju. Kad pređe u stabilnu fazu, još dugo će taj softver biti u takozvanim nestabilnim i testing (eng. unstable i testing) riznicama distribucija dok se ne ispita ponašanje softvera u interakciji sa drugim OSS-om i svim mogućim hardverom. Što se duže testira, on će biti sve stabilniji, ali i zastareo. Takvom softveru se popravljaju uočene greške, ali se ne dopunjuje novim funkcijama.

Kompromis između stabilnosti i aktuelnosti softvera se dobija češćim pravljenjem stabilnih verzija sa kratkim životnim vekom. Ako se predvide lake procedure za nadogradnju sa starije na noviju verziju, za kućne korisnike ovo je dobro rešenje. Poslovni korisnici nemaju interes da svakih šest meseci održavaju gomilu svojih računara. Oni će se zadovoljiti nešto starijim softverom i odgovaraće im povećana stabilnost, i sa tim u vezi, odabraće vremenski ograničenu verziju sa dugim životnim vekom.

Prvenstveno je razvoj interneta omogućio nastanak rolling distribucija. U ovom modelu nema dugog zamrzavanja softvera u trenutnom stanju razvoja. Ove distribucije u hodu ubacuju potpuno nov softver sa svim novim funkcijama i novim međuzavisnostima. Kratko testiraju čitav sistem sa novim softverom na stabilnost i puštaju izmene kao redovno unapređenje. Takav model nema ograničeni životni vek verzije, uvek ima najnoviji softver, ali pati od smanjene stabilnosti jer je čitav sistem površnije testiran i ne postoji potpuna garancija da će raditi na svakoj kombinaciji hardvera i sa svim kombinacijama softvera koji se bude naknadno instalirao. Namenjen je uglavnom iskusnijim kućnim korisnicima koji znaju kako da se izvuku kada nešto krene naopako.

Pored modela vremenski ograničenih stabilnih verzija i modela rolling distribucija, postoji i čitav spektar specijalnih modela pakovanja distribucija poput semi-rolling distribucija (LinuxMintDebian Edition) koja se „rola” periodično, kad stabilnost takvog sistema bude na zavidnom nivou, ili stabilne verzije sa „rolanjem” između dve stabilne verzije (openSUSE). Postoje i namerno stvorene distribucije sa smanjenom stabilnošću koje služe kao platforme za testiranje većih projekata, kao na primer openSUSE i Fedora, koje su poligoni za testiranje komercijalnih SUSE Enterprise i Red Hat distribucija.

Kriterijum izbora prema načinu održavanja sistema

Na kraju ove priče o načinu razvoja OSS-a i GNU/Linux sistema, ponovićemo kako sve to utiče na krajnjeg korisnika.

Kod distribucija sa vremenski ograničenim stabilnim verzijama, korisnik održava sistem redovnim osvežavanjem softvera. Ove operacije su uglavnom „bezbolne” i brze. U većini slučajeva ne zahtevaju ni ponovno pokretanje sistema, osim u slučaju obnavljanja kernela ili vlasničkih upravljačkih programa (eng. proprietary drivers) za grafičku kartu, a ni u tom slučaju nije neophodno da se restart uradi odmah po obnavljanju. Jedino je bitno voditi računa da se čitavo unapređenje odradi odjednom jer delimično unapređenje može da izazove nestabilnost sistema.

Vremenski ograničene stabilne verzije imaju na kraju životnog veka mogućnost prelaska na novu verziju. Ovaj skok se sprovodi kroz nadogradnju. Ubuntu se naročito potrudio da nadogradnju automatizuje, dok kod većine ostalih vremenski ograničenih GNU/Linux distribucija ta operacija mora da se odradi ručno prelaženjem na riznice nove verzije sistema. Nadogradnje su sveobuhvatne operacije i ponekad mogu da naprave konflikt između novog softvera i već pohranjenih podešavanja za stare verzije tog istog softvera.

Jedini način da se izbegne česta rizična nadogradnja, jeste korišćenje verzija sa dugim životnim vekom ili upotreba nekih od rolling distribucija.

Za kraj epizode

Ovaj algoritam za odabir idealne distribucije se sve više komplikuje, a još nije završen. Sad vam je jasno zašto na forumima odgovori na pitanje: „Koju mi GNU/Linux distribuciju predlažete?”, nikad nisu jedinstveni. Jednostavno ne postoji ​tačan odgovor na to pitanje.