Kripto-anarhija (1. deo)

Autor: Liora

“Postoje dvije vrste kriptografije na svetu: ona koja će sprečiti sestru da čita vaše dokumente i kriptografija koja će sprečiti vlade od čitanja vaših dokumenata.” – Brus Šnajer

Današnja revolucija nije stvorena Molotovljevim koktelima, niti je zahtijevala masovne pobune na ulicama razbijanjem stakala izloga velikih korporacija. Ona je tiho, bez velike pompe, počela da se razvija u kutovima interneta kao pogled na svijet kojeg danas usvaja sve veći broj ljudi. Kao i svaka druga digitalizacija, i ona se sastoji od brojeva 0 i 1, a nemoguće je ne primjetiti kada iz dana u dan sve veći broj naslova nosi oznaku „Kripto-anarhija”.

Šta je kripto-anarhija?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, Dejvid Čaum (eng. David Chaum), kriptograf i kreator anonimnih digitalnih sistema i pseudonima, ozbiljno promišlja o tranziciji kriptografije u, tada isključivo rezervisanoj tehnici za vojne i sigurnosne službe, tehniku postizanja građanskih i drugih sloboda, ali i same anonimnosti i privatnosti koja je od samog postanka interneta postala jedna od gorućih tema. Njegov rad nazvan „Sigurnost bez identifikacije: Transakcijski sistemi koji čine Velikog brata nemoćnim” doživio je revolucionarnu reputaciju među istomišljenicima i 1980-ih godina postaje mali pokret. Godine 1992. grupa koja se sretala na mjesečnim sastancima u Gilmor kompaniji, odlučuje kreirati imejl listu na koju će biti pozvani svi „siferpankeri svijeta”. Na tom sastanku, koji će se u današnje vrijeme predočiti kao historijski, osniva se pokret Siferpank (eng. Cypherpunk). Siferpank predstavlja decentralizovani, aktivistički pokret koji zagovara korištenje kriptografske tehnike i ostalih tehnologija koje osnažuju privatnost u svrhu socijalne i političke promjene. Ideja nije nastala samo iz dokumenata, ona se promišljala u naučnoj fantastici mnogo prije toga kroz „1984” – Džordža Orvela, ali i potisnuti „Neuromanser” Vilijama Gibsona. Postankom Siferpank pokreta, bilo je logično da se njegovi ciljevi i principi sažmu u dokument koji je nazvan „Kripto-anarhistički manifest” za sve kodere pobunjenike, ali i građane koji se žele upoznati sa svojim pravima.

Kripto-anarhija je postala iz siferpank pokreta. Skovana od riječi kriptos (grč. Skriven, privatan) i anarkos (grč. nevladanje) kao kovanica Timotija Maja. Ona predstavlja pokret koji zagovara informacijske tehnologije poput enkripcije u svrhu osiguravanja pune slobode. Njena puna definicija bi bila:

“Kripto-anarhizam predstavlja digitalnu realizaciju anarhizma sa tehnikom korištenja kriptografskih softvera da bi se izbjelga prosekucija i ugnjetavanje od strane vlasti pri primanju i slanju informacija preko kompjuterskih mreža, u svrhu zaštite privatnosti i političke slobode”.

Motivi kriptoanarhista se baziraju na tri cjeline od kojih je prva otpor prema masovnom nadzoru kompjuterskih mreža i komunikacija. Zaštita od masovnog nadzora je jedna od najbitnijih karika jer oslobađa individue od moguće zloupotrebe i narušavanja privatnosti od strane vlada i sigurnosnih službi. Samim korištenjem enkripcije, individua postaje slobodna u digitalnom prostoru od masovnog nadzora. Kontroverze koje su potvrdile postojanje masovnog nadzora, poput zviždanja Edvarda Snoudena, privukle su dosta novih pripadnika kriptoanarhije koji su do tada smatrali da je masovni nadzor „samo još jedna teorija zavjere”.

Kripto-anarhisti često pribjegavaju apsolutnoj anonimnosti, tolikoj da u doba napredovanja tehnologije i masovnog nadzora neki odlučuju da nose maske ili marame preko lica zbog straha od tehnike facijalnog prepoznavanja od strane sigurnosnih i drugih službi.

Iako često kripto-anarhiste predstavljaju kao paranoične, postojanje ovakvih sakrivanja je ništa drugo do rezistencija prema trenutnim sigurnosnim odlukama.

Druga cjelina jeste borba protiv cenzure na internetu. Kripto-anarhizam smatra da cenzura vodi ukidanju slobode govora i ekspresije, te onemogućava individuama da iskažu svoje stavove, kakvi god oni bili.

„Cenzura predstavlja kontrolu ili obustavu informacija, filtriranje informacijama prema volji ili zakonima države, po nalogu vlade ili obavještajnih službi i drugih organizacija, u svrhu postizanja određene kontrole i promoviranja ideja“.

Povećanjem cenzure u državi, povećava se auto-cenzura od strane korisnika i samim time se narušava sloboda misli i govora. Globalizacijom internet cenzure, javila se potreba kolektiva i aktivizma koji će se protiviti ovakvom djelovanju. Svaka država jednim dijelom ima cenzuru sadržaja na internetu ili ilegalnost određenog sadržaja. Najčešći motivi cenzure jesu političke prirode, u svrhu očuvanja trenutnog političkog i drugog poretka u zemlji, što je odlika represivnih i autokratskih sistema, te oslabljivanje političkog neprijatelja kroz jednostranost i pristupanje samo izvorima kontrolisanim od strane vrhovnih organa države, održavanje socijalnog mira kroz kontrolisanost ljudskih prava i slobode govora. Cenzura je odlika represivnih i autokratskih sistema, ali ona je nerijetko indirektno ili direktno zastupljena u demokratskim, otvorenim društvima. Često se demokratija opisuje kao „nedovoljno dobar, ali najbolji sistem koji imamo.”

Da li je demokratija sama od sebe postala jedan vid cenzure?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.